Saudade, meu amor?

The little seagull wake up with splashes of blue sky on her wings.

22.06.2017.

The freeway


                     Millions of souls
                     Gathered in this place
                     The glows and gathering of us
                     Traveling all so fast
                     Around and through this city
                     Connecting rejoining passing and colliding
                     All different ways on the freeway

fernweh_e
fernweh_e


20.06.2017.

Porto

 
                One should always be drunk. That's all that matters...
                But with what? With wine, with poetry, or with virtue,
                                    as you chose. But get drunk.

fernweh_e
fernweh_e


16.06.2017.

No one can know the moments known by two alone


                                                             Behind closed doors 
                                           No ending can erase the tender inside jokes 
                                           No gossip can deny the morning sunlight 
                                           For those who share a bed do so forever more 
                                           No one can know that which is shared 
                                                             Behind closed doors

16.06.2017.

Telephone Lover


Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen:

“Vidićeš da mi neće kupiti novine.”

“Otkud znaš?”

“Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života.”

Bez uvrede, lepo kažem – ne vređam, meni jedan “majmun” već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan.

Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje – ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti.

Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.)

Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno. Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila.

Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: “Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek.” Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati.

Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli.

Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo za­ljubljena u njega.

Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je: “Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš.”

Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgo­vorio (znam da ovo zvuči prosto): “Moj Zlaja – nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam.”

Dobio sam kanarinca na poklon – tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio.

Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga: “Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?”

Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče:

“Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada.”

“Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?”

“Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan – više volim da mi je puno dužan.”

Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli.

Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti.

Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune.

Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!

15.06.2017.

Jose Saramago 'Journey to Portugal'


'But that is not true. The journey is never over. Only travellers come to an end. But even then they can prolong their voyage in their memories, in recollections, in stories. When the traveller sat in the sand and declared: "There's nothing more to see" he knew it wasn't true. The end of one journey is simply the start of another. You have to see what you've missed the missed the first time, see again what you already saw, see in the springtime what you saw in the summer, in daylight what you saw at night, see the sun shining where you saw the rain falling, see the crops growing, the fruits ripen, the stone which has moved, the shadow that was not there before. You have to go back to the footsteps already taken, to go over again or add fresh ones alongside them. You have to start the journey anew. Always. The traveller sets out once more.'

14.06.2017.

fortissimo

14.06.2017.

Trenuci -Horhe Luis Borhes (24.8.1899.-14.6.1986.)



Kada bih svoj život mogao ponovo proživeti,
Pokušao bih da u sledećem napravim više grešaka,
Ne bih se trudio da budem tako savršen,
Više bih se opustio,
Bio bih gluplji nego što jesam,
Veoma malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
Više sutona posmatrao, na više planina se popeo
Više reka preplivao, na još više mesta išao,
Na koja nikada nisam otišao,
Manje boba jeo a više sladoleda,
Imao više stvarnih a manje umišljenih problema.
Bio sam od onih koji
Razumno i plodno prožive,
Svaki minut svog života imao jasan uz trenutke radosti,
Ali kada bih mogao nazad da se vratim,
Težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, znajte, život je od toga sačinjen,
Od trenutaka samo, koje ne propuštajte sada.
Ja sam bio od onih što nikad nigde
Išli nisu bez toplomera,
Termofora, kišobrana, padobrana.
Kada bih opet mogao živeti lakše bih putovao.
Kada bih ponovo mogao živeti
S proleća bih počeo bosonog hodati
I tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
Više sutona posmatrao i sa više dece se igrao,
Kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali, vidite, imam 85 godina i znam da umirem!

13.06.2017.

Iran prije revolucije - Igor Varga


Ratovi me plaše

ali bih po tebe
išao i u rovove 
a za tvoje duge bijele ruke
i za tvoj dekolte
u onoj plavoj i onoj crnoj haljini
bio bih spreman da prolijem krv
kao što se proliva vino nakon druge flaše
kao što se ljubi žena koja u tebi budi zaspalu vatru
kao što se priželjkuje barem neka vrsta slobode
kao privid slobode
kao Iran prije revolucije.

10.06.2017.

Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici.

Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kaodahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.


09.06.2017.

Mika


Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.


Stariji postovi

Saudade, meu amor?
<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

I'll be your woman with unwavering eyes. Aflame with the spirits and the mysteries of life. The hands of a healer and a samurai. I'll be your woman and you can be mine.

I'll be the gypsy on a path through the trees. The deal maker with front row seats. Who turns from the armchair and the picket line. I'll be your woman and you can be mine.

Not your princess, not your stallion- an ambiguous complex creature. Not your teacher, not your shivering doll- But hunkier than your neighbor. Not your mummy, not your daddy- I'm over being daddy. Not your stallion, don't you lay down- Get yourself a sailor.

I'll be the mirror where you are a queen. Your fellow magician of the waking dream. Hung with a hammer and a glass of wine. I'll be your woman and you can be mine.